Izbor discipline i mesta u čamcu kod veslača
Analizom rezultata pojedinih veslača, koji su u nekim disciplinama ili specifičnim mestima u čamcu pojedinih ekipa postizali vrhunske rezultate, a u drugima prosečne postaje jasno da je kod slaganja ekipa neobično važno pronaći svakom veslaču mesto i disciplinu u kojoj njegove karakteristike dolaze najviše do izražaja. Bez namere da o ovoj temi raspravlja sa naučnog stajališta, neka svoja zapažanja i lične stavove iznosi Igor Velimirović.
Neka od ovih pravila standardni su način kombininovanja posada koji sam primetio u zadnjih 15-tak godina, dok su neka pravila samo moji lični stavovi i iskustvo koje sam stekao iz svog veslačkog staža. Možda se neka od ovih pravila kose sa nekim standardnim pravilima koja se mogu naći u literaturi, ali cilj ovog članka nije dati savršeni recept za slaganje posada, već samo prezentovati moj lični pogled na ta pitanja. Faktore po kojima se može tražiti prava disciplina ili mesto u čamcu pojedinog veslača podelio sam u nekoliko kategorija, a uz svaki faktor naveo sam i primere konkretnih veslača koji taj kriterijum imaju posebno izražen. Jasno je da je za svakog veslača koji odgovara nekom pravilu lako naći i suprotan primer; konkretna imena su upotrebljena samo kao ilustracija.
Antropometrija:
Kako visina, težina, raspon ruku, sedeća visina i druge mere kod veslača mogu uticati na izbor discipline i mesta u čamcu
Izbor discipline: generalno, izrazito visoki veslači se bolje snalaze u rimen nego li u skul disciplinama. Kod toga valja imati na umu posebno sledeće mere:
- sedeća visina i dohvat ruku: kod rimena se dužina zaveslaja jako povećava dugačkim trupom i velikim dohvatom ruku, što kod skul zaveslaja nije ključno. Puno je izrazito visokih uspešnih rimenaša, dok je u suprotnom primeru (nešto niži uspešni veslači) više skulera. Ako i ima svetskog ili olimpijskog prvaka koji je niži od 180 cm, to je gotovo redovno u nekoj skul disciplini (npr. Australac Peter Antonie (OI ’92) ili Francuz Ives Lamarque (SP ’93), obojica prvaci u disciplini 2x).
- širina ramena i raspon ruku: tehnika skula omogućuje daleko veći ugao vesla koji se ne mora nužno postići samo velikim zamahom trupa napred ili nazad, već se može zbog kratkih vesala postići i širenjem ruku u zahvatu, čemu može doprineti i velika širina trupa u ramenom dijelu. Tako među uspešnim skulerima često prepoznajemo niže ljude širokog trupa i ramena, koji dužinu zaveslaja postižu ne koristeći veliki pretklon trupom već samo širenjem ruku. Primer su Xeno Muller ili Ian Riąka, dva kvalitetna skulara koja je, prema onoj staroj šali, “lakše preskočiti nego li zaobići”. Kod vrhunskih rimenaša gotovo nikad nećete naći tako građenog veslača, rimenaši su većinom izduženih udova ali i dugog izduženog trupa.
- širina nogu (debljina butina): već sam napomenuo da se velika dužina zaveslaja kod skula postiže nešto lakše, bez velikog pretklona trupa. Veslač izrazito jakih (širokih) nogu kod rimena neće lako ostvariti dobru dužinu prema napred, jer će ga u tome sprečavati široke noge; kod skula je situacija povoljnija jer veslač drži ruke izvan koljena (nema kao kod rimena položaja u kojem vanjsko koleno mora ići izvan vanjske ruke i ramena, što je za ljude takve građe vrlo neudoban položaj.)
Izbor mesta u čamcu
- teži veslač mora biti što bliže sredini čamca (tzv. baterija) jer time najmanje narušava plovne karakteristike (posebno deplasman) čamca. Najteži veslač na pramcu ili krmi može dovesti do toga da čamac nekorektno plovi.
- visoke veslače takođe redovito stavljamo u sredinu čamca, uglavnom zbog težine ali i zbog snage. Veslački čamac je po raspodeli snaga u rimenu dosta nepovoljan: što je veslač bliže pramcu ima bolji okretni moment na čamac te dakle može lakše uticati na pravac. Kako su visoki i teški veslači redovno i najjači u čamcu po snazi provlaka, dobro je takve veslače staviti u sredinu ili bliže krmi, gde će manje negativno uticati na pravac
- izrazito niske veslače stavljamo na mesta najbliže pramcu. Time dobiju šansu da usprkos nešto manjoj snazi uspevaju održati ravnotežu snaga kod rimena. Drugi je razlog taj da nije preporučljivo stavljati bliže krmi manje veslače koji neće moći nametnuti dovoljno veliku dužinu zaveslaja ostatku posade, pa postoji opasnost od skraćivanja zaveslaja.
Psihološki i motivacijski faktori
Izbor discipline:
- izrazitog individualca na skul (skif). Ipak, valja biti oprezan; iako na prvi pogled mnogi veslači izgledaju visoko motivisani i takmičarskog duha, te svoje potencijale znaju ostvariti samo u većoj ekipi. Kod skifa je trenažni proces jako specifičan kao i samo takmičenje; veslač može biti jako kompetitivan i borben, ali ako je uz to i druželjubiv i otvoren u društvu, bolje je pokušati sa mestom štrokera u nekom većem čamcu. Uspešni skifisti su često malo zatvoreniji, ali problem kod takvih ljudi je taj da osim što se drže za sebe ne otkrivaju ni druge karakteristike, pa često nije jasno žele li zaista biti sami ili su jednostavno ćutljiviji.
Izbor mesta u čamcu:
- Štroker: po mom sudu tri su faktora (naravno, podrazumeva se visok nivo tehnike i treniranosti!) koji moraju biti karakteristika svakog štrokera:
- osećaj za ritam: kako prepoznati dobrog ritmičara iskusniji treneri znaju samim promatranjem. Dobra metoda je pitati veslače koji sede iza kandidata za štrokera daju svoje ocene o tome kako se osećaju iza pojedinog veslača, čiji ritam i zaveslaj im odgovara, u kojeg imaju najviše poverenja
- borbenost: dobar štroker je vrlo kompetitivan, i bilo što da radi uvek želi to napraviti najbolje što može. Borbenost se meri na treningu i trkama, i iako mora delom biti urođena može se delimično i ugraditi treningom
- želja za štrokiranjem: nema dobrog štrokera koji ne želi biti baš na tom mestu u čamcu! Pri tom valja paziti da postoje veslači koji bi takođe želeli biti štrokeri, iako nisu za to mesto.
- Jedinica (mesto najbliže pramcu): u dvojcu, dublu, četvercu ili osmercu. Jedinica je specifično mesto u svakoj posadi. Tamo često ne sedi najjači veslač, ali nivo pripreme i posebno tehnike mora biti visok. Izdvajam ove karakteristike:
- motivator: jedinica ima najbolji pregled trke, kao i vlastite posade. Ukoliko je dogovor takav, jedinica može biti izvrstan vođa ekipe
- smisao za praćenje: osoba koja sedi na tom mestu (pogotovo u dvojcu) mora biti jako prilagodljiva, i njegove reakcije na eventualne promene ritma koje daje štroker su ključne. Štroker koji sedi ispred kvalitetne jedinice svog partnera gotovo i ne oseća, čini mu se da može realizovati svaku svoju ideju ili zamisao. Poznato je da mnogi štrokeri u dvojcu puno bolje funkcionišu u ekipi koja zna i želi kvalitetno pratiti. Jedinica je dakle osoba spremna na kompromis za dobrobit ekipe.
- analizator: zbog pregleda cele posade dobro je da trener sa jedinicom češće nego li sa drugim veslačima (osim možda štrokerom) analizira trening i trke, kao i zaveslaj drugih veslača. Iskusna jedinica u dvojcu sa lakoćom će u nekoliko treninga sa različitim štrokerima dati ocene o dobrim i lošim stranama svakog od njih koje treneru mogu biti itekako dobar putokaz
- Broj sedam u osmercu: od ostalih mjesta izdvajam mjesto broj 7 u osmercu (iza štrokera). Specifičnost ovog mesta je to da se radi o velikom čamcu, gdje 8 ljudi mora ostvariti perfektnu harmoniju. Pri tome cela leva strana (ako je štroker desni veslač) najlakše prati ritam čamca prateći broj 7. Za njega vredi dakle gotovo sve što je rečeno za mesto broj jedan, ali uz to mora imati i dio “štrokerskog” u sebi: mora prepoznati štrokerove namere gotovo trenutno i zatim ih realizovati na svojoj strani čamca
Opšte napomene o izboru discipline i ekipa:
kako primeniti ova uputstva?
Naravno, u uslovima u kojima rade naši klubovi i reprezentacija (mislim na broj aktivnih vrhunskih veslača), teško je naći potrebu za uvođenjem komplikovanih sastava za izbor pravih ekipa i disciplina za sve veslače. Ipak nudim sledeće savete:
- Ne bojati se testiranja različitih kombinacija i disciplina. Npr. Jurgen Grobler, koji u Velikoj Britaniji trenira isključivo rimen posade, svaku jesen sve svoje veslače trenira po skifovima (čak voze i neke dužinske regate), zatim po dvojcima bez da bi tek na kraju seli u svoju pravu disciplinu, npr. četverac bez.
- Intervju je najbolji način da od veslača saznate njihovo mišljenje, što je pogotovo važno kod starijih veslača. Treba uvažiti iskustvo i znanje veslača, i slobodno ih pitati za savet. Kao što sam već ranije napomenuo, štroker mora želeti da bude štroker ali i svi drugi veslači u posadi moraju znati zašto sede baš na tom mestu i što se time želi postići.
- Učiti na primeru uspešnih kombinacija: ne treba uvoditi promene po svaku cenu, čak ako i ima nekih razloga za to. Uspešne posade treba težiti zadržati, ili što manje menjati. Ništa ne pojačava jedinstvo među posadom kao uspeh, i kod uspešnih posada je čest slučaj da se veslači osećaju sigurno i motivisano. Odličan primer jeste četverac bez kormilara Italije, koji je zadnjih 10-tak godina redovno na postolju za medalje. Zanimljivo je međutim da to nikako nisu uvijek 4 najbolja italijanska rimenaša, ali da iako bi se gotovo svake godine pojavio neki dvojac pojedinačno brži od ta četiri veslača, italijanski treneri su se ipak odlučili da ovu posadu, u kojoj se očito poklopila ona prava “hemija” među veslačima, sačuvaju.
Na kraju, važno je još reći da se nikad ne treba slepo pridržavati pravila o odabiru posade, jer je svaki slučaj specifičan. Pogotovo kod nas je situacija da nema previše kvalitetnih veslača, pa se posade uglavnom slažu na jedini mogući način, bez mogućnosti izbora. Ipak, ukoliko postoji mogućnost da se samom promenom mesta u čamcu dobije koja sekunda, to je već vredno razmišljanja ili eventualnog testa.
Isto tako, nije loše da veslači koji nisu zadovoljni svojim rezultatima u saradnji sa svojim trenerima razmisle da li moguća eventualna promjena discipline, npr. sa rimena na skul, čega se takođe ne treba plašiti. Na umu valja imati samo da je svaki talentovani i dobro trenirani veslač mora biti barem prosečno dobar u bilo kojoj disciplini, te da se čuda ipak ne dešavaju tako jednostavno. Ili da citiram jednog našeg trenera: “…ko je dobar, dobar je svugde!”