Mentalni trening: Psihologija u veslanju
O pravilnom mentalnom pristupu i pripremi za takmičenja piše Joan Ingalls.
Prevod Igor Velimirović.
Nedavno, dok sam pregledavao antikvarijat knjižaru, naišao sam na Modern Rowing od Paul C. Wilson ( Stackpole Co.: Mechanicsburg, PA, 1969. ). Veliko je zadovoljstvo bilo pročitati reči ovog velikog trenera posada iz Trinity-a (Engleska) koji opisuje inovacije trenera iz Nemačke (Ratzeburger Ruderclub), i uključuje nešto od svojih psiholoških zapažanja o veslanju:
´Neki ljudi smatraju da su stvari kao što su ´petlja´, ´Želja za pobedom´, ili sposobnost da sportista sam sebe natera do svojih krajnjih limita jednostavno urođene kao osnovna osobina njegove ličnosti. U stvari, ove karakteristike zavise onoliko o samom programu treninga kao i sve ostalo … psihološki trening mora se planirati zajedno sa ostatkom programa treninga.´
Dalje nastavlja govoreći kako za optimalno veslanje, veslač treba ´maksimalno mogući prag bola … (koji) uopšteno prati isti trend kao i nivo fizičke pripremljenosti.´. To znači, što je dobro znati, da što ste spremniji i prag podnošenja bola raste. Ali kako dolazi do toga ? Samo treningom ili delom i posebnim mentalnim naporom ? Prema Wilsonu, oboje se dešava istovremeno i jedno pospešuje drugo. Nastavlja sa objašnjenjem da se psihički trening sastoji, delom, u prepoznavanju činjenice da možete ići i iza nivoa napora koji ste smatrali maksimalnim. Drugim rečima, prve signale bolne agonije ne treba uzimati ozbiljno. Nakon proživljavanja tog bola, možete sigurno sebe naterati i iza tog praga i podići svoju otpornost na bol.
Najbolji način postizanja toga je ´jakih 10´ – deset zaveslaja maksimalnom snagom. Wilson precizira tempo 36 do 38 zaveslaja u minuti za svoj osmerac. Posada mora biti uverena da će kasnije imati dovoljno vremena za potpuni oporavak. U suprotnom, posada se može uzdržavati u cilju čuvanja energije za ostatak treninga. Ovih ´10 jakih´ su vežba za duh, a ne za telo, piše Wilson. Sportista se mora koncentrisati, pripremiti i zatim primeniti maksimalnu snagu svaki zaveslaj. Tehnika se ponekad kvari, delom i zbog povećane napetosti u naporu, ali vremenom veslač nauči koji je nivo njegovog maksimuma. Ako probaju da veslaju maksimalno, brzo postaju potpuno iscrpljeni nakon 20 ili 30 zaveslaja. Nakon što posada postane spremnija, ovih ´jakih 10´ se mogu povećati na 20.
Sa ovim pristupom, veslač može preuzeti više odgovornosti da trenira teže. Trener je oslobođen zadnjeg dela svog zadatka motivacije i moguće rastuće neuspešnosti u njemu. Poboljšava se moral cele posade, jer svaki veslač uči da nije samo on koji trenira teško – u stvari, može osećati da ostali treniraju jače.
Intervalni trening uključuje jednako učenje psihe. Kad je posada spremna da odvesla drugih 500 m punom snagom bez da padne u brzini više od 7-8 sekundi, spremna je da se suoči sa intervalom od 1000 m. Ako je sportista spreman, strah od dužih intervala se smanjuje dok uči da oni nisu toliko teški i da performanse ne padaju bitno na dužim deonicama. Kroz ponovljene testove, posada postiže kompletnu samouverenost da može izveslati 2000 m određenom maksimalnom silom.
Čini mi se da je ovo ´trenerska psihologija´u najboljem izdanju. To je pristup psihologiji rezultata koji je jedinstven za trenere. Sportski psihološki savetnik nema stručnost, niti se treba mešati u trenerov posao dizajniranja treninga koji oblikuje primenu sportistinog mentalnog pristupa, ili u ovom slučaju, mentalne snage.
Sportski psihološki savetnik može nadopuniti trenerove napore kroz asistiranje sportistima u poboljšanju mentalnih napora koji prate razvoj povećanja osetljivosti na bol. Npr., sportski psihološki savetnik zna da ako zamislite sliku sebe u situaciji u kojoj osećate bol, a zatim se udaljite i promatrate tu sliku sa distance, bol opada. Slično, ako povećate ili smanjite intenzitet svetla na slici, intenzitet osećaja se menja.
Sportistu je takođe moguće naučiti da ´pristupi´mentalnim ´rezervama´ odgovarajućim datom zadatku. Npr., ako je sportista, ma kako ga trener dobro pripremio, nervozan jer oseća da nema dovoljno energije da završi trku, možda će mu pomoći u samouverenosti ako se priseti situacija kad je imao dovoljno enrgije da izvrši težak zadatak, ili čak zamisli drugu osobu koja ima tu energiju. Telo odgovara na tako jednostavnu strategiju mobilizacijom psiholoških komponenti energetskog stanja. Ovaj i slični procesi postaju sve bolje poznati naučnicima. 14. februara 1997, u prestižnom časopisu Science, u članku ´Pronalazak molekula koje čine vezu telo-um´ prikazana su otkrića koja govore u prilog ovim tvrđenjima.
O čemu treba misliti tokom trke:
Uopšteno, zbog velike potrošnje krvi u muskulaturi, malo ostaje za razmišljanje. Ono malo razmišljanja koje se ipak dešava treba usmeriti na ono najkorisnije.
- ´Na kraju trke snaga je jednaka tehnici izvođenja´. Veslač se mora istrenirati da razmišlja o tehnici kada je jako umoran. Trener mora insistirati na dobroj tehnici tokom intrevala snage i posebno pažljiv u naglašavanju specifičnih grešaka za koje već zna da veslač može ispraviti kada vesla na nižim intenzitetima.
- Veslač bi trebao sebe istrenirati da razmišlja o sili koju primenjuje u svakom delu trke – deo trke u kojem trenutno vesla najvažniji je deo trke. Idealno, mora se koncentrisati da primenjuje u malim pomacima sve veću i veću silu svaki zaveslaj kroz trku tako da dospe do sprinta na kraju. Izuzetke od ovog opšteg pravila su situacije koje zahtevaju više od malog povećanja sile: za vreme napada, hvatanje raka kad je pritivnik blizu, kada, iz bilo kojeg razloga, tempo opadne, pri udaru vetra ,itd.
Ono što trener ima reći o psihologiji veslanja dosta je drugačije od onog što sportski psihološki savetnik ima da kaže. Na primer, ja ne bih preporučivao šta veslač treba da misli tokom trke. Ja bih, ipak, tražio od veslača da razmišlja o onom što mu je trener rekao. Postavio bih pitanje: ´Kako ćeš se koncentrisati na tehniku tokom trke? Da li ćeš zamišljati mentalne slike ispravne tehnike? Da li ćeš ponavljati određene ključne fraze o tehnici koje si čuo da tvoj trener ponavlja? Da li ćeš zapamtiti kako tvoji mišići reaguju kada veslaš ispravnom tehnikom? ´ Svako od ovih pitanja može, kod veslača koji vlada ispravnom tehnikom, probuditi željeni odgovor.
Ako je trener rekao veslaču da razmišlja o konstantnom povećanju snage u malim pomacima tokom trke, to mogu prihvatiti. Mogu provesti veslača kroz mentalnu vežbu u kojoj se priseća momenata u kojima je povećavao snagu. Dozvoljavam mu da potpuno ispita to iskustvo tako da tačno prepozna na koji je način je prizvao energiju. Tada može razviti kapacitete u svrhu automatske primene kada je potrebno.
Wilson predlaže nekoliko preciznih preporuka za trenere: Šta treba izbegavati u izgradnji samopouzdanja.
- Trener treba izbegavati da preplaši ekipu sa predodžbom kako će trening biti težak – takvi komentari uzrokuju da se posada susdržava od maksimalnih napora. Veslač je taj koji sebe stvara spremnim, ne trener. Motivacija mora doći iznutra.
- Veslač mora znati na početku treninga pretpostavljeno trajanje, udaljenost koja će se preveslati i dužine intervala tako da može izračunati unapred koliko će metara maksimalnih napora biti potrebno. Na taj način može postići iscrpljenost na kraju treninga.
- Predložite, na početku treninga , jedan opcioni interval koji se može (ali i ne mora ) izvržiti pod uslovom da posada oseća da ga može savladati. Ovo posadi omogućuje da se sama dovede do iscrpljenosti u slučaju da trening koji je trener predložio to nije učinio.
- Trener mora izbegavati da posadu dovede do tačke na kojoj mora odustati. ´Za posadu je besmisleno da vesla u slučaju kad nema volje ni snage.´U tim uslovima, tehnika se kvari i loše navike se javljaju – stajanje u zahvatu, promašivanje provlaka, nepravilna proporcija kretanja nogu i ruku, bacanje vode itd. sve to kao rezultat pokušaja uštede energije. Napredak je učinjen kad je posada umorna, ali još uvek može primeniti skoro onoliko sile kao i na početku treninga. Psihološki efekt odustajanja je taj da su moral, samo-poštovanje i ponos uništeni. Veslač se distancira od treninga, i navikava se na odustajanje – anticipira ga i čak prerano primenjuje. Konačno, veslač se naučio da ´puca´ pod pritiskom i pomoć psihologa može biti potrebna prilikom rešavanja tog problema.
Primetili ste da Wilson nikad ne spominje da govori veslačima o pobeđivanju i ne drži inspirativne govore. Ne znam zašto preskače ova područja, ali znam zašto ja to činim. Pobede nisu pod kontrolom veslača. Zašto ih terati da troše energiju na nešto što nije pod njihovom kontrolom? Samo dobro izvođenje je pod njihovom kontrolom. Govori inspiracije na dan trke su zakasnili i pre samog takmičenja deprimiraju sportistu u nekoj meri u odnosu na njegovu osobnu unutrašnju motivaciju.
Sportski psihološki savetnik Dr. Joan Ingalls drži privatnu praksu u gradu Portsmouth, NH. Na severoistoku, održava radionice usmerene u interesu određenih posada. Bavi se veslanjem na rekama Oyster i Lamprey. Za više informacija ili brošuru pišite na 17 Hunkin St., Portsmouth NH 03801.